Vijesti
Bilješke jedne tivćanke
Lije danima. Svaki dan u isto vrijeme krene jednakim tempom. Ho, ho - znam tu junsku kišu koja me uvijek zaskoči i zakoči... zakoči od plaže i špacira, ali zato mi daje vremena da raščistim proljeće po glavi, da razmislim što ostaje da označi ovu godinu u nekoj budućoj, a što ide lagano u zaborav... Zovem to generalnim čišćenjem mozga. Koje, kao kod svakog generalnog čišćenja, uglavnom ispretura stvari, obriše prašinu sa njih i opet ih vrati poput suvenira – do nekog sledećeg čišćenja. Idem raspremiti maj; samo polako. Počinjem od Prvih majeva... od kako pamtim, Prvi maj znači izlet. Naročito se ističe onaj koji je označio inicijaciju, odrastanje; onaj jedan Prvi maj kada sam smjela prenoćiti i odkampovati sa društvom. Baš onaj kada nisam zaspala do zore, zapravo do onda kada je utihnulo i poslednje zavijanje Luštičkih šakala. Odrastali smo i kupajući se tih Prvih majeva; ne znajući da smo odrasli tek onog puta kada se nismo kupali jer nam je bilo hladno. Na tom suveniru je toliko prašine, da se ne sjećam da li mi je zaista godilo to kupanje; no ovog Prvog maja sam se ježila gledajući mlade kupače, upućujući im osmjeh koji je govorio: „Znam, znam – prošla sam. Rastite!“ Deveti majevi su bili Dan škole. Prve dvije godine obišli smo Tivat (ranci sa sendvičima i sokovima Dvojni C), a onda se ređaju slike. Brodom po Boki kotorskoj u trećem (pjesma, Gospa od Škrpjela, mozaici u Risnu, Žanjice), Bar i Ulcinj u četvrtom (brdo od soli i mnoštvo malih ruku koje pokušavaju napraviti slanu grudvu), Titograd u petom (strah od gubljenja po Talijanskoj pijaci), Dubrovnik u šestom (kupovina i šetnja) i Cetinje u sedmom razredu ( veliki smo kobajagi i ne znamo što nas vuku po muzejima, ajmo sjesti u neki kafić). Dobre pripreme za veliku ekskurziju u osmom; Vrnjačka Banja, Beograd, Sarajevo, Mostar... Ostavljam i ove suvenire, s nadom da će preživjeti i sledeću čistku. O, tu su i Dvadesetpeti majevi! Značili su priredbe, pjesme i igre – bili su Dan mladosti. Zahvaljujući pripremama programa, značili su i gubljenje pola časova tih majeva. A onda je Dan mladosti prestao značiti išta, i to onih godina kada je mladost slavila svaki dan koji bi preživjela – svaki dan koji bi preživjela u nekom rovu, izbjegličkoj koloni ili na turbo-asfaltu. Kada su sa tih rana skinuti konci i zavoji i kada su rane ostavljene same da se osuše ili se ponegdje nazirao još neki flaster – Dan mladosti je označio nostalgiju. A nostalgija je sklona uljepšati i obojati svaku crno-bijelu sliku; pa je tako od Dana mladosti stvorila u našim glavama sve najljepše koje možda nikada nije ni bilo... ali nam izmaštano djeluje lijepo. Pa ipak, najljepša uspomena mi na majske rastanke. Znam da ljepota i rastanak ne stoje često jedno uz drugo; ali ovo su oni rastanci na koje se spremaš od prvog susreta. Maturski rastanci! Prvo ih nestrpljivo čekaš, a onda želiš da taj maj još ne dođe. Sređuješ se, biraš najljepšu garderobu; jer znaš da te neke od tih zjenica, te maturske večeri, vide poslednji put. Želiš u njima ostati mlad i najljepši za zauvijek. Igraš i smiješ se i plačeš i konačno shvatiš sve one pjesnike koje si morao učiti; one koji su vjekovima pokušavali produžiti tren... Još malo želite ostati, još jednom se zagrliti... no – umjesto produženog trena, pred vama se pružila budućnost. A taj maj ostaje u prošlosti, prizivajući nostalgiju na nekim godišnjicama mature; obznanjujući da rastanci mogu biti lijepi. Onda kada si pripremljen na njih i onda kada one sa kojima se rastaješ pamtiš po lijepom. Ove riječi šaljem čovjeku koji je obilježio moje djetinjstvo, čovjeku koji je pričao najljepše priče i nemalo puta učinio da maštoviti tren nastavi živjeti u dječjem snu. Njegov ovozemaljski tren je prekinut ovog proljeća, ali se pred njegovim unucima pružila budućnost. Tetak, hvala ti što još uvijek znam da maštam i sanjam! - Pa što? - Pa što „Pa što“? Ali ne znaš, jadnanebila, da ne što ne bi ribu u’vatio, nego bi ja ribi mog’o večera bit kad bi me ona ispratila na ribanje. Muči, znaš li kolicina nas se vratila. Nije se sa njom i njezinim očima igrat! Pa sjutra veče, ili kojom drugom prilikom... Ovako je govorio dondo Miro svojoj ženi, kada se morao vratiti sa ribanja, prije nego li je i stigao do barke. - Evo se vratih! Nemam čemu ni ići kada ona stoji na put. - Pa što ako stoji, uvijek negdje stoji! - Ma ne stoji uvijek... A ne govore bezveze da se treba vratiti kad je vidiš. Onaj put sam jedva uvezao barku u Kalimanj, a ribe ni za lijeka. Još me nevrijeme uhvatilo. Nijesam jedini koji se vratio. Ovako je čika Obrad rekao svojoj ženi, kada se vratio sa ribanja, prije nego li je do barke stigao. Imam tu (ne)sreću da pamtim... „Pamtiš kao slon“, rekli su mi mnogo puta. Često me zovnu da me pitaju za nečije ime, za neku pjesmu, za neki datum; sjećam li se ko je tada bio, gdje je to bilo, sa kim se neko posvađao, sa kim se neko zapio... I ja prelistam po mozgu, i izbacim podatak... Značajan nikome; možda samo trenutku u kome se priča. E, tako zapamtih i ove priče sa početka teksta. Djevojčica koja se našla tu, u blizini, kada su se ljudi nervozni vratili sa ribarskim priborom. Bila sam toliko učtiva da ne pitam o kome se radi, ali sam zapamtila mamin odgovor: - Ribari ne vole vidjeti žensko kad idu na more. Naročito ako ta žena gleda u njih. Vjeruju da će ulov biti loš, a to je još najbolje što ih sve loše može zadesiti. - Pa je li to istina? To da im je žensko loš znak? - Istina je uvijek ono u što vjeruješ! Oni vjeruju da jeste, i njima je to istina. Nikada nisam saznala da li su pričali o istoj ženi, to više nije ni važno... Ali ja nikada nisam gledala ka ribarima kada bi išli na more...Pravila bih se da ih ne vidim i ne bih im ni dobar dan poželjela. Čisto da se ne bi nervozni vratili zbog mene. Da ne povjeruju da sam im nesretna... Čisto da znaju da im želim dobar ulov i mirno more!
